Krajem devedesetih godina dvadesetog veka, teške godine za život, za posao, ali kao za inat meni je nešto išlo. Porodično užasno složena situacija, pojavljuje se “Njegušica” u izdanju “Narodne Knjige”, nenadan i neočekivan uspeh biva meni melem na ranu. Sve lične i porodične traume voleo sam da amortizujem u Klubu književnika uz pristojne količine rujnog vina, a normalno, opkoljen Crnogorcima sa raznih lokacija te geografski male države, ali ipak neverovatne. Razne su se priče zapodevale, komentarisalo se sve, od politike pa do belosvetskih intriga. Ne postoji ni jedan narod na svetu koji u svoje nesumljive, grandiozne veličine voli da prisvaja i tudđe. Već odavno smo Tesli i Milankoviću našli genetsko poreklo u Crnoj Gori. Od svih Crnogorskih prisvajača, bio je najsimpatičniji narodni heroj Svetozar Vukmanović Tempo, koji se 20 godina uporno mučio da Josip Broz Tito vodi dalje poreklo iz Brozovića iz Bjelopavlića. Samo je Tempo znao gde su ti Brozovići u Bjelopavliću.
Kad smo mi Crnogorci hteli nekog da spakujemo da je sto posto Crnogorac i da ne mogu trajno da ga vrate u bilo koju drugu naciju, govorili smo: “on je neđe iz okoline Cetinja.”. Jedne noći, 99-te godine, po nekom ledu, jedva sam se dovukao do Kluba književnika, uzeo časnu poziciju, dobio prvi špricer, kad poče jedan naš drug, inače sjajan čovek i lekar: “Nema niko na svijetu tu galeriju neuropshijatara, ni Rusija, ni Amerika, što imaju Crnogorci”, pa poče da nabraja: prof. dr. Kosović, prof. dr. Jovan Striković, prof. dr. Stevan Petrović, prof. dr. Slobodan Jakulić, pa tu ubaci i prof. dr. Veska Savića, inače Hercegovca, kome bi sigurno privatno bilo milo i simpatično da je Crnogorac zbog takvog društva. Adlera Junga Fridmana Frojda nije trpao na tu Crnogorsku galeriju, i na kraju stavlja šlag na tortu, i Nikola Rot je Crnogorac iz Bjelopavlića, kad skoči “građanin”, jedan od najobrazovanijih Crnogoraca, i reče: “Kakav Bjelopavlić, Nikola Rot je Pivljanin sa Rotove stijene iznad Komarnice, a zatim su se kasnije preselili u Danilovgrad.”. Ja, delimično šokiran, ne znajući detalje, znajući ozbiljnost i veličinu ljudi koji to govore, verujem u te činjenice. Toliko mi je nešto bilo toplo oko srca, jer toliko sam voleo gimnazijske udžbenike Nikole Rota koji su bili tako napisani, jednostavnom genijalnošću, da su kao na dlanu mogli da predstave ljudsku dušu.
Iskreno, nisam voleo školu, ali od svih tih škola, a bilo ih je dosta koje sam promenio, najviše sam voleo profesorku psihologije, legendarnu Bojanu Raičković, legendarnu profesorku Druge beogradske gimnazije, inače suprugu velikog srpskog pesnika, Stevana Raičkovića. U nekim mojim pubertetskim krizama znala je da mi bude više od majke, i da svojim savetima utiče da moje odluke budu pametnije, a psihičke krize se lakše podnose. Upravo sam sazrevao čitajuci udžbenike Nikole Rota i zelene korice njegovih udžbenika i tamno zelene haljine moje profesorke bile su moje prve lorkijanske pesničke porođajne muke, i sad kažem “Zeleno, volim te zeleno”.
Od 1996-te godine sam bio suvlasnik, a onda i vlasnik jedne od najuspešnijih firmi u regionu koja je, bezmalo kiksa, rešavala i najteže probleme sluha. Firma je bila prepoznata po neviđenom poštenju, enormnom poznavanju struke, po istrajnosti, marljivosti i nadljudskom zalaganju zaposlenih.
Te 2006-te godine, nije neskromno ako kažem, rasturali smo. Toliko smo bili zatrpani poslom da je često bilo da sam morao da spavam u stolici, jer nisam imao vremena da odem kući na normalan počinak. U pojedinim trenucima ličili smo na kolonu partizana sa Igmanskog marša, koja je gurala nemoguće, zajednički želeći uspeh, i upravo jedno predvečerje moji dečji snovi su počeli da bivaju stvarnost. Na vratima hrama sluha, lično doajen svetske psihološke misli, dr. prof. Nikola Rot u društvu svoje kćerke, inače doktorke, načelnice u Kliničkom centru, dolazi po preporuci sa najvišeg mesta da mu postavimo slušni aparat. Svi zaposleni skačemo, ja pokušavam da kontrolišem euforiju, delimično uspevam, delimično ne. I sam se gubim i pitam sebe da li je moguće da mi se i ovo dešava. Kažem Bog me je pogledao, on meni dade, a ne znade, ja ću njemu sad da vratim i ne pitam pošto je. Počinje ples mojih zaposlenih oko svetske veličine, otključava se sef i stavlja mu se, za to vreme, vrh svetske akustike. Posle samo nekoliko minuta kako mu je postavljen aparat, grč odlazi sa njegovog lica, ali i sa moga i počinje jedna neverovatna komunikacija. Još jednom je dokazao da su najjednostavniji ljudi prave i dokazane veličine, s njim je bilo tako jednostavno komunicirati i sarađivati da me je ohrabrivao neverovatnom jednostavnošću. Videvši slike po zidovima ordinacije, crnogorskih giganata, pitao me je da li sam možda Crnogorac. Odgovorio sam mu da jesam i da se ponosim time. On mi je rekao da je najlepše godine života proveo radeći kao profesor psihologije u Cetinjskoj gimnaziji, od 1933. godine pa sve do samog Drugog svetskog rata. Fenomenalno je gradio priču, u jednom trenutku me je pitao od kojih sam ja to Miloševića. Ja sam onako, u polušali odgovorio, od sretno-nesretnih iz Lijeve rijeke. Iz njegovih usta istrčava nenadano dugo “u”, “pa jesi li ti sin legendarnog Vojislava Miloševića, političkog komesara Četvrte proleterske?” Takva me je količina ponosa udarila u glavu da sam mislio da ću se onesvestiti. Neverovatno lepo je pričao o mome stricu, o mome djedu Radivoju, a reče mi i da je mome ocu predavao psihologiju 1935-te godine u gimnaziji na Cetinju. Posle svega ovoga sam se toliko okuražio da sam smeo da mu se pohvalimda sam uz sve ove moje muke i pisac i autor “Njegušice” i romana o Cetinju. Kada je dobio obe knjige na poklon u ruke, upecao se na korice romana o Cetinju i sa velikim pijetetom je posmatrao sliku kralja Nikole i odmah počeo da lista knjigu. Rekao sam mu da ako ih ikada bude pročitao, da bi mi nešto najznačajnije bilo da mi iskreno kaže šta misli i da bi njegovo mišljenje, bez obzira da li je pozitivno ili negativno, bilo putokaz za neka nova pisanja. Dr. prof. Nikola Rot je bio jedna studiozna i neverovatno savesna, a pre svega, u tim godinama, neverovatna radna energija i ne samo da je pročitao knjigu, nego je takve studiozne komentare meni izgovorio da sam ja bio šokiran da maltene to što je on video ni ja tokom pisanja i kasnije sa te distance nisam video. To su bile frapantne analize, komplimenti su sipani kao kiša sa Lovćena, neprestano, i njih ću da zadržim samo za sebe. Nisam mogao da verujem svojim ušima da sam se u jednom trenutku toliko pregrejao da sam morao da se umijem u kupatilu od šoka da mi ne bi pozlilo, a ovo što je izgovorio na kraju je učinilo da više nikad ne uzmem olovku u ruke i da ništa više ozbiljno ne napišem: “u ovom romanu su se sreli pisac i narod, i blago narodu koji ima takvog pisca, i blago piscu koji je iz takvog naroda, koji tako može da piše o svom narodu.”
Sve barijere su među nama srušene, inače čovek koji je rođen u Korosu u Baranji, 1910-te godine, u delu koji danas pripada Mađarskoj, završio Osječku gimnaziju, fakultet u Zagrebu, jedinu vezu koju ima sa Crnom Gorom, to što je službovao kao gimnazijski profesor od 1933-će godine do rata na Cetinju i Crnogorci ga prisvajaju za svoga. S obzirom da smo se toliko duhovno zbližili, ispričam mu za anegdotu iz Kluba književnika, da ga Crnogorci smatraju za svoga, prof. dr. Nikola Rot, doajen svetske psihološke misli, iz svojih usta kao iz topa ispaljuje bez ikakvog razmišljanja i zadrške: “Od ovog trenutka ja sam Crnogorac”. Mi smo se toliko prisno stegnuli rukama: “Ovaj događaj doživljavam kao moj lični uspeh, da na zvezdanom nebu sjajnijem od svih, nebu Crnogorskih neprolaznih zvezda zasija ime Nikole Rota, da se na sjajnu nisku Crnogorskih bisera pridoda i biser svetske psihološke misli koji će visiti na neprolaznom đerdanu oko vrata Lovćena, barjaka umnosti.”
