Dragi poštovani uredniče, cijenjena čuvena inteligencijo
Obećo sam se javiti pismom pa ispunjavam obećanje. Smatram i tvrdim da je cijena čovjekova riječ.Jer čovjeku koža mu se ne dere meso mu se ne jede, pa ako mu riječ ne valja i on čitav ne valja .Recimo čovjek, ali kakav? Čovjek koji drži do riječi kao mačka do muža on je umro al ne sahranjen. A sada nek mi bude dozvoljeno i oprošteno što ću biti opširan? Sa velikim zadovoljstvom sam čitao roman ,,Njegušica”. Divio sam se oštrini uma, čistini duha i ljepote pisanja. Nije roman nego slika koja se čita. Ovo je Leonardova tajna večera! Mnogo puta sam u mašti zamišljao da nije ovo vaskrsnuo veliki slovenski genije ,,Dostojevski”. Jer veliku sličnost po meni misleći sam našo u knjizi Dostojevskog “Uvrijeđeni i poniženi” i “Njegušice”. Autoru je uzor slovenski genije i njegov veliki i istinski đak uvaženi književnik. Vjerujte mi inteligencijo bilo je na momente listova kad sam čito da su mi suze na oči nailazile .To je saosećajno pisano srcem i dušom, čistim Vukovim rečnikom bez uvezenih riječi. Ne znam autora, ali me oprostite što ću ovo da napišem. Steko je znanje dobijo zvanje, ali je čovještvo ponija sa ognjišta i roditelja. To je čovjek iz ljudnog rasadnika djelo mu kazuje tako .Vuk Karadžić je napiso: ,,Ljudi su pusto nasmjani a riječ ko riječ vazda je zla godina u njihovom rođenju. ”A ja ću još reći ovo: ,,Karakter može bez škole, a škola bez karaktera ne može. Ovaj roman koji sam dobio i pročitao ravan je platini. Divno je nasliko one koji misle parama mogu sve kupiti. Oni su slijepci kod oči. Ljubav se ne kupuje, ljubav se dava,a ko dava on i uzima. Oni što su šćeli da ušićare sa nečije leđa i sa nečije nesrece platiće dug. Jer Bog ne naplaćuje svake subote, nije on milicajac ali ne ostaje dužan nikome. Narod kaze:,,Popijo onu čašu koju je nazdravijo”. Pravda je spora i dostižna kome izreče presudu ne pomiluje je niti se povija volji ljudi. Najgori ljudi nemaju miran san, koga progone noćne more te ga nesto pritiska na dušu. Srpski učenik i filozof rožen na Njegušima Rade Tomov je reko: ,,Misli o čovjeku što hoćeš, kaži o čovjeku šta hoćes najveća tajna čovjek je čovjeku”. A srpski pjesnik i književnik Matija Bećković napiso je lijepo i obradijo mudrost koja je tačna i nemogu je izbrisati takojevići i poliguzi. Piše ovako:
Ko se sreći na tuđoj nesreći
I ko kuću na raskuću gradi
Neka znade dobro proći neće.
Da je sretno bilo bi čije je.
Od tuđe nesreće nije niko vidijo sreće.
Tuđa muka ne rani unuka!
Ja sam došo u treće doba života razbijo sam 7 deceniju, ali mi nije razum pomračen. Ja jesam ekonomski siromah ali nijesam duhovni. Rođen sam na Jezersku visoravan pod Durmitorom .Tu sam odrasto kovo planove za život. Tu sam se radovao igro u ljepotama i vedrinama moga kraja. kupo tijelo i dušu .Tu sam doživijo i prvu momačku ljubav koja nema zaborava .Po meni izgledala je ovako: Kad sam se zaljubio u onu Durmitorsku seljančicu u kožnim opancima, suknenim čarapama i suknenom džemperu i lice bez mazanja pudera. Tada mi se činilo izlazak sunca i svitanje zore nije bilo ljepše od njenog osmijeha i pogleda. Niti je bilo instrumenta koji proizvodi zvuk nije bijo ljepši od njenog glasa. Samo me oštetila planinska klima. Tu su vjetrovi, gromovi, snjegovi i sve nepogode pa me ostavila tvrda na uši, nijesam ih mogo izdati nikad pod kiriju. Rapav jezik,bukova kičma,a leđa podesna za svaki šamar pa ta stradanja i hod po trnju. Pitaće te se što nijesam učija školu? Odgovaram iskreno ljudima poštovanim. Moji su popadali svi iz ruskog jezika! Njinu želju ostvarija sam ja i bijo i radijo u slovenskoj Rusiji 4 godine. Vidijo puno djelimično utješio moju glad duše. Vidijo Lenjingrad, Volgograd, Konstatinovo, Mikailovsko selo muzej Dostojevskog i drugo puno. Toliko iz samog mog ličnoga života. Neću puno o tome da vam pravim dosadu. Jedno je neizbježno da napišem a to je da sam iskreni zaljubljenik knjige .Služe me dosta dobro moje oči i uši. Izbjegavam da kažem gospodo jer je ovo sada hibridna gospoda i hibridni kapitalisti. Oprostite jer pišem izvornim govorom .I ovo pa makar bilo suvišno naši su preci od vajkada bili siromašni seljaci vazda prazne torbe a pune glave muka i briga. Danas po meni gledano čast izuzecima škola je došla najviša pojata iz koje najviše neznanje izlazi. Postalo je tržište diploma izdavanja.
Sve o svemu ,,Njegušica” me očarala i njen autor I pisanje bilo je uživati. Posebno posveta provodadžiji Radojkinu Zoranu Sekuliću. Ako imaju ičeg ljuckog da se stide svoje sramote nego ima ljudi što se boga ne boje. Nije ovo vrijeme trgovine bijelim robljem. Žena nije marioneta nije stvor ni meso nije erotica no suština oko koje se plete život. Prvo je žena izvor ljubavi, fabrika porodice i društva drugi saputnik čovjeka u životu. Što plemenita žena može razumiti čovjeka čovjek ne može sebe. Materinstvo samo žena ima i kod njih je osjećaj jači nego razum. Žena se može uvrijediti ali za nju su gore psihičke uvrede nego fizićke. Jer ostaju rane na duši koje nikakvi sapuni ne mogu oprati. Žena prašta i zaboravlja i vraća sa oročenom kamatom.
Tako zvana gospoda iz Oboda koja je htjela da dadne Radojku u grad svjetlosti. Danas grad mraka i svašta dok su kolonija i roboti Klintonovi i Obrajtove. Kažu pored Ajfelove kule napravljena džamija i odža priziva Muhameda .Jedna vila koja je odrasla ispod krova Crne Gore i slovenskog Olimpa nije htjela da bude ulovljena u mutnom .Njoj nije dozvolijo gorštački duh i
širina i visina duše. Pjesnik je napisao:
Nije zlato sve što sija
ni bogatstvo počivalo
tu je sreće vjeruj mene
vrlo malo il nimalo.
Sreća je u ljudima slozi i razumijevanju. Naš je dan i komad. Sada posle ovog opširnog pisma da zamolim vas urednici i ostali činovnici oprostite me. Još mi mnogo pozdravite pisca Dejana Miloševića Zalipljanina da nastavi da ne zaostane a ne da stane. Neka bude bogat po pisanju a ne po kapitalu. Neka napoji još koga najljepšim rajskim pićem njegovom maštom pisane riječi. U zdravu telu i zdrav duh spava. Svako mu dobro želim lično i porodično. Kud god išo i što radijo u njegovom životu sreća ga pratila i Bog ga čuva i bijo sa njim. Uvaženi nepoznati prijatelju oprostite me i svi redom bidnite pozdravljeni. Srcem vas ljubim ,,Srbi moji mili”.
Ja sam sada zreli čovjek a u starost i tom ljutu
A tamo ću poziv čekat da vječnome krenem putu.
Vaš ostajem nezaboravite me?
Svaku sreću svima želim redom
Krstojic M Sava (Drago)
Durmitorska35
Dragova Luka
81-400 Niksic
*******
JOŠ PISAMA:
